Gledajući tv večeras sam se bar deset puta zapitala mogu li opet imati sedamnaest godina? I probleme koje sam tada imala? Kada bi mi to netko omogućio obećavam da bih sve drugačije , dobro možda ne sve ali većina.
Ako se pogledam danas samo sam jedna u nizu dvadeset i petogodišnjakinja koja se prerano udala , mladost nije ni probala a problemi mi zadaju svakodnevne migrene. Nije da se žalim imam anđela zbog kojeg sve nekako lakše podnosim ali neki mali dio u meni vrišti mogla sam puno bolje i više. Znate li o čemu pričam?
Imate li i vi osjećaj da bi sve drugačije samo da imate priliku? Jednu , jedinu priliku za promijeniti stvari?
Sve mi , princeze modrenog doba želimo , čekamo i tražimo svoju bajku, a kad se pojavi nešto i približno slično gubimo glave i budemo povrijeđene …
Tako nekako ide i moja bajka . Mala princeza koja je toliko obećavala, imala sve tako isprazno a u ti trenucima jako važno postala je samo prosjek.
Nakon nekog vremena shvatiš da princ nije princ već samo nedozreli mamin sin koji sve kupuje na lijepe oči ( i mamine kartice) i kad se probudiš iz idile koja je sve samo ne to bude kasno. Najčešće je princeza trudna vise od pet tjedana, fakultet pada u zaborav a princ postaje suprug koji se pretvara u žabu. I to ne bilo kakvu već znate one debele , gadne s plikovima. Tako je bilo meni , tako je moja bajka postala samo jedna u nizu običnih priča. Moj princ nije shvaćao što znaci brak, ni obaveza ni supruga pa me već u trudnoći znao počastit sa ružnim riječima postavljajući me na mjesto koje mi po njegovu mišljenju pripada( kuhaj peri, peglaj i šuti) kad bi prigovarala sto je kasno došao doma iz izlaska. Da , da znam mladi neiživljeni a alkohol nije za svakoga. I onda tražiš opravdanja, i sva su ti razuma a tvoja žaba idući dan zbilja postane princ u naletu grizodušja. I tako u krug u principu jednom u par mjeseci. Pa se duriš pa inatiš i postaješ sve samo ne divna princeza iz bajke. Nikome ne pričaš o svojoj sramoti, jer ti si to željela ti si birala a danas je strašan grijeh priznati da nisi savršena i da si krivo izabrala( na kraju krajeva uvijek nas uče da ima žena koje su i gore prošle)Dani ti postanu isti , sumorni prazni i bijedni , jednino te drži tu gdje jesi beba koju obožavaš, kojoj želiš dati sve što si ti imala ili u gorem slučaju , kao što je moj nisi pa činiš kompromise . Koliko sam si puta rekla još jedan ispad , još jedno pijančenje i odoh . Ali nekako uvijek ostanem.
Što je to? Kakav je to osjećaj koji te drži baš gdje jesi samo zato što se ne usudiš i ne znaš bolje od ovoga što imaš? Koliko je cura tamo negdje koje žive život koji nije njihov samo da bi ispunile očekivanja a u sebi vrište , samo što nitko ne čuje?
U tim trenucima samo smo pijuni , nismo ni snažne jake pametne žene kakvima volimo da nas vide i kakvu sliku tako mukotrpno gradimo . A kad smo same , najradije bi vratile vrijeme i imale ponovno sedamnaest i živjele svoje bajke.
A onda opet , pogledam krevet svoga anđela i nasmiješim se , jer trenutno ima sve , topli dom , oba roditelja i bezbrižno djetinstvo. Samo koliko će to trajati ? Kada bajke i polubajke postaju noćne more? Kada je dosta svega? Mislim da to dođe u trenutku kad shvatim da sedamnaest nikad neću imati ponovo, i da ja određujem svoj život i odgovaram za svoje postupke. A opet , sigurna sam da ima onih kojima je puno gore…A što će biti sutra, to samo Bog zna. Tješim se tom mišlju dok molim Andjela čuvara i spremam se za spavanje . Ipak sutra je novi dan.
Nema komentara:
Objavi komentar