…Gledam sat sreća kasni, opet , opet i opet, kad jednom padneš kažu da ces pasti opet opet i opet ,ja ne umem jer nemam s kim i nemam gdje odavde ja ne umem jer plašim se da sutra sama padnem…
Stihovi koje satima vrtim u glavi.Da li je moguće da zbilja zbog straha ne tražimo svoju sreću?
Dali smo paralizirani mediokritetom i samo se ustvari gušimo u istom?
Imam frendicu, koja je mila draga slatka i sve. Prava djevojka iz susjedstva. A opet kad se zastor spusti, postane samo ogorčena tužna i usamljena kućanica.Nije da ja imam nešto protiv kućanica, nikako te žene višestruko zarade svaku kunu koju njihovi supruzi donesu doma. One se brinu za obitelj, kuhaju peru peglaju spremaju odgajaju djecu i pri tome nemaju ni dana bolovanja ni godišnjeg. Jako težak posao , još tezi poslodavac. Ali u ovom slučaju , tu kućanicu bi najradije istukla. Nije da sam nužno simpatizer nasilja ili sličnih pedagoških mjera ali u njenom slučaju sredstvo opravdava cilj. Neki dan mi priča kako je postala olupina kako će prolupati. Javna je tajna da je njen mužić , naizgled fin momak ustvari samo kukavica koja spas od problema traži u alkoholu, pa ako još dođe doma ljut , ona zaradi ili samar ili masnicu ili samo prijezir. I sve to od osobe koja se ne zna ni sama obuci. Ok, ok većina muških bas ne pridaje posebnu pažnju estetici , ali ovaj njen je promašen slučaj. Tri godine su skupa , od toga dvije u braku i ima prekrasnog jednogodišnjeg sinčića. Od sve tri godine na prste može izbrojati kada je njen dragi zbilja bio doma, bio joj potpora i podrška. Pokušavala je svašta , na kraju ga je i ostavila ali nakon nekoliko mjeseci molbi i kukanja odlučila je , zbog malenoga dati im novu šansu. Epilog? Katastrofa. I dalje se igra kućanice a muž je nastavio po starom. U stvari , ono sta mene zanima je kako dokazati ljudima da su sposobni za puno više. Kada smo prestali sanjati da zaslužujemo najbolje i možemo sve?
Najradije bih ju udarila , ili bilo sto učinila da joj se pamet i samopouzdanje vrati, ali ona je kao paralizirana . Danas mi je rekla da je napokon odlučila otići za stalno. Ne zna detalje , ali razmišlja o Zagrebu. Kad sam ju pitala odakle napokon snaga , priznala mi je nešto. Da je mjesecima održavala platonsku vazu s dečkom koji je bio bas sve sta se očekivalo da ona može željeti. Divan dobar , drag , ne pije , nije agresivac ima posao i sve. Ok – rekla sam , i sto bi ti falilo s njime? Rekla je on nije ono sto želim, nije to ni moj suprug , a ja sam godinama samo pokušavala ispuniti očekivanja. Onda je počela o milimetrima , rekla mi je da su joj od prvoga dana falili milimetri da se zaljubi u tog dečka, i da joj je pasla i pažnja i razgovori i sve . Ali da nakon nekoliko mjeseci problem je bio isti. Falili su milimetri, i poučena već onim sta ima odlučila je okončati to. Za supruga , kaže isti princip samo , nakon svega radi se o metrima… Pa šta ćes sada? Pitala sam ju... Kaže , gore od ovog ne može . Idemo kod moje frendice u zg , nemam ništa pa neću ni puno izgubiti ako ne uspije , ali moram naći sebe . Stan imam na raspolaganju , vrtić za klinca a ja ću tražit posao i biti za promjenu sama. Naći sebe i nikad vise ne pristati na manje i na ono sta se očekuje. Bit ce teško , svakako i strah me , ali veći strah je ostati tu gdje jesam i ne pokušati ništa.
Pričale smo o njenoj odluci još dosta . Kada je otišla s kave, zamislila sam se. Zar je zbilja moguće da će to učiniti, napokon nešto dobro za sebe . Divila sam se hrabrosti , ili ludosti , teško je reci , ali u sebi sam znala da ce iskoristiti sve svoje potencijale i da ce biti dobro.
A sreća? Ako kasni… nekada je moramo sačekati, usporiti malo , i doći ce bit ce tu za nas. Dovoljno je da ju potražimo. A padovi, ima ih i bit ce ih ali nešto mi govori da ce sve bit ok ako se ustanemo nakon pada i nasmiješimo… Jer život nije ono sta nam je servirano. Život je ono sto mi učinimo od onoga sto imamo . A u djela moraju biti urezani snovi, zelje , čežnje , strahovi , porazi, pobjede. Jer jedino tako i znamo da smo živi , zar ne?
Nema komentara:
Objavi komentar